cudnagirl

Bez tebe ja spavati ne mogu,
tvoj pogled me potpuno oborio s nogu...
Bez tebe ja ne mogu živjeti,
bez tebe u novi dan teško je krenuti...
Nisam mogla ni zamisliti
kako će mi bez tebe biti,
ali sad vidim da ću ovo sve teško proživjeti,
da ću se sama sa sobom morati boriti...

Daljina ova od tebe me ne smije odvojiti,
to ne smijem dopustiti...
Da samo znaš koliko je mome srcu sada teško,
ali ne zaboravi da bez obzira na sve u njemu imaš posebno mjesto...
Jedino što nikada ne smiješ zaboraviti
je to da ću te ja uvijek voljeti,
da ću te čekati
i da te neću zaboraviti...

Nemoj srećo nikada pomisliti
da ću se dok te nema s drugim zabavljati,
jer tebe nitko ne može zamijeniti...
Dovoljni su mi prijatelji što uz mene uvijek će biti
i tvoja ljubav da od svega me štiti...
Ja ne želim biti u tuđem zagrljaju,
želim čekati i onda ponovo uživati u tvom dodiru...
Do tada samo tražim da kad god mogu čujem tvoj glas,
jer u njemu ja tražim spas...

Bok ljudi! Malo sam se zaljenila u zadnja vrijeme pa nisam dosa dugo napisala novi postić. Danas sam našla malo vremena pa sam vam odlučila pisati. U školi je za sad sve ok,ljubav cvate.
Imam malih poteškoča sa zdravljem al nadam se da nije ništa ozbiljno.
U srjedu sam bila na zagrebačkom velesajmu pa ću vam staviti jednu moju sliku sa šeširom. Slobodno se smijte i ja sam kad sam je vidjela.

evo vam par pjesmica

Ima nešto i od mene veče, kad tebe
ugledam neznam što bi od sreče.
volim tvoje okice male što kao
dva bisera za mene sjaje.

Neka ti čarobni veo divnih snova
uljepša noć,kad u krevet poželiš poć,
anđeli nek čuvaju anđela mog,
poljubac iz srca šaljem ti svog.

Ja sam pjesnik slomljenoga srca
ja sam onaj koji curu ti prca,ovo su
rječi u stihu i prozi nebio ti mojoj kozi.
izvini za ovo malo rime,popuši svima
u moje ime

Sudbina je stala kao tužna priča između nas,
suviše smo isplakali suza zajedno,i što sad?
Bili smo jedno tijelo,a sad sam tako sam,
druge usne ljubim, a u srcu bit ću tvoj zauvjek znam.
I strašno mi je žao što sam te povrjedio,
i proči će milijun godina da prebolim to.
Jednom u životu stvrarno se voli,sve je ostalo zezanje,
žena si da svatko te poželi,a ja više nemam te.
Ovo su dani za plakanje,neču da plačem sramota je,
ma neki ljudi kažu :"LJubav ne postoji",
al ja još uvjek volim te.
Opijen sam od ljubavi i tuge,noćas pjevam za nas,
i poklanjam ti ovu pjesmu za sve što nisam do sad.
Jednom u živtu stvarno se voli,sve ostalo je zezanje,
žena si da svatko te poželi,a ja više nemam te...
Ovo su dani za plakanje...
Moje je srce samo, samo stvar,
u mojim venama hladna je krv,
velika doza ljubavi. i šta ću noćas s njom?
Ovo su dani za plakanje,neću da plaćem sramota je,
ma neki ljudi kažu:"Ljubav ne postoji",
al ja još uvjek volim te.

Shot at 2007-08-12

Stvarnoneznam šta da vam pišem. Život mi se preokrenuto na opačke i još mi i u školi sve po malo šteka. Napisat ću vam par ljubavnih pjesmica koje mi je dečko sam napisao, uživajte!

1.
Svako juro svake zore na tebe
mislim zlato moje,nema dana
nema noći da ne sanjam
tvoje oći,lice bijeli i zanosno
tijelo,usne meke kao latica ruže
koje me neprestano ljube.

2.
Lijepo spavaj anđele moj
a kad se ujutro probudiš
ja ću i dalje biti tvoj zato sretna
budi,vesela i namijana mi se probudi.



3.
volim tvoj osmjeh i ruke nježne što po
meni klize srce bi htjelo da si
bliže,da osjetim miris tvoga tijela jer
ti mi pripadaš cjela!

4.
Tvoja kosa meka kao lan,kad
se ujutro budim tu si da mi
uljpšaš dan. Tvoji poljubci
slađi su od mena a to je ono
što me čini sretnim i što
mi treba!

Uglavnom tog sunčanog dana moja sestra,njezin dečko, moj dečko i ja išli smo na izlet na petrovu goru. sve je bilo super dok moja sestra i njezin dečko nisu propali kroz toranj. Propali su nekih 15m. onda smo ih ja i moj dečko vukli i nosili do auta nekih 250m. njega smo stavila na stražnje sjedalo auta i ja sam mu držala glavu zato šta ga je bolio jako vrat i desna ruka, a moja sestra je bila naprijed.
Moja sestra je sad u Karlovcu u bolnici, a njezin dečko u Zagrebu. Tak da su ih ovaj tjedan razdvojili.
Da bude još veči šok jučer mi je baka umrla tak da ono...

Jednom kad vrijeme izbriše sve
i sječanja na minule dane bude
jedna divna uspomena
ponovo ću pronači požutjeli
list s tvojim imenom i shvatiti
da si ti bio moja prva ljubav
i jedina osoba koju sam iskreno
voljela i koju unatoč vremenu
još nisam preboljela.

zašto se ljubav shvati tek
kad se izgubi?

tecite suze oplakujte sreču
ja više nikad voljeti neću.

ne mogu da dohvatim pero
ne mogu da obrišem suze.
teško je brisati prošlost
teško je rušiti snove.
U daljini krik ranjene ptoce
u prošlosti magla i tvoje ime.
ne mogu da dohvatim pero
da napišem ime tvoje.
ne mogu da obrišem suze
da uhvatim ono što je bilo moje

Danas sam strgana, sve me boli. Jučer sam prefarbavala letvice od ograde ajd to nije bilo teško nego sam morala biti sagnuta. Kad sam to završila otišla sam do tate vidjet kaj radi. On je čupao traktorom hrastiće iz zemlje, onda je on pitao dali mu ja hoču pomoći i naravno ja sam pristala. On je kačio s lancem drvo a ja sam s traktorom čupala iz zemlje. To smo radili negdje do 14h. Kad sam došla doma išla sam jest i onda spavati. Kad sam se probudila mama me je tražila da joj pomognem dovozit zemlju u cvjetnjak. E da zaboravih napisati da sam jedan hrastič prepilila motorkom tako da nebi pao na mene. Ruke su mi jučer tak utrnule, a danas me malo bole.

Dali znaš da te volim
dugo nisam znala to.
Sad želim da ti priznam
i molim te da mi vjeruješ to.
Da te volim ko što ljudi
mogu voljeti jedan cvijet
da te želim kao ljudi
što htjeli bi da
njihov cijeli je svijet.
I vječno živjet će ovdje kraj nas
i svaki naš novi dan
bit će znak da volim te ja
Dali znaš da pamtim riječi
koje šaputali smo mi
Dok smo sanjali o sreći
i na vjernost smo se zakleli.
Tvoje usne i tvoj pogled
i u oćima sjaj
da govorim mi smo vjerni
da ljubav ta neće imati kraj
i vječno živjet će ovdje kraj nas
i svaki novi dan
bit će znak da volim te ja
Da volim te ja,volim te ja...

Sreća. Palim cigaretu za cigaretom. Ne znam kako sa iskoristim ovaj mali predah i komadić skoro dogorjele svjeće, jedini izvor skoro potrošene svijetlosti. U rovu sam. Ratnom rovu. Rat je... A toliko sam volio slobodu,ljubav,provode. Da ima bar malo muzike sve bi brže i lakše prošlo. Muzika, kako ovdje na ratištu lijepo zvuči ta riječ. Ni nalik na puške,haubice,užasni fiuk VBR-a koji poput košave prodire do samih kostiju. Jednom mora proći, tkešim se. A i ona mi poručuje «Izdrži Ozzi, ti si zmija». Da tako je najbolje. Prepusti se maštanju, uspomenama,vjera, nada,ljuvav, najbolji spoj u jednom ratniku. Al postoji i ona i njena duga smeđa kosa i njene zelene oći. Ona je moja stvarnost. Ona če mi najbolje pomoći da zaboravim sve ove krizne dane. Ako se ovo uopče ikada može zaboraviti. Može. U blizini one koja me voli i željno iščekuje trenutak da u zajedničkom zagrljaju zaboravimo vrijeme kad smo jedno s drugim samo u mislima bili i kad smo ljubav samo pismima izjavljivali. Vjerujem. Doći će i taj dan kad za nas neče više biti prepreka. Vrijeme nas nemože zaustaviti. Ako bi se to moglo onda bi ja sigurno bio taj i vratio bi tenutke kad sam imao dugu kosu, slobodu, najljepšu djevojku na svijetu, kad smo zajedno pravili kaos na provodima, slušali hevy metal i ludovali,kad... Svijeća je pri kraju. Palim posljednju cigaretu za večeras i polako tonem u svijet mašte.

Ove slike su slike mlina koji je izgrađen 1956. godine.
Od rata nije u funkciji. I sad se sve obraslo oko njega.
Tam me dečko vodio da vidim. Prekrasano je tamo. Kad se uđe u taj mlin sve ima unutra-košare za brašno, nešt slično kao dimnjak kojim ide brašno odozdola prema gore, sobe gdje se pohranjivalo brašno i sobe za radnike.

Prvo svima sretan i blagoslovljen Božić.

SRETAN BOŽIĆ uz vjeru da su snovi snažniji od činjenica,
da nada uvijek pobjeđuje iskustvo,
da je smijeh jedini lijek za tugu i bol i
da je ljubav jača od svega.


Odlučila sam da neču više pisati postove tj. da neču više sređivati blog.
Jednostavno nemam vremena i neznam uope šta bih pisala.
Svima koji su posječivali ovaj blog i komentirali hvala.
Pozdrav svima!

Imam jedan kratak post koji vaš obavještava da mi je sutra ROĐENDAN i to 16.
To je to!
Pozdrav svima!

Malo šta me može izbaciti iz takta,ali sinočnji razgovor ne je totalno rastužio. Nisam se mogla suzdržati pa sam zaplakala. Jedan dečko mi je pričao kako je bilo za vrijeme rata. On je imao 6.godina kad je je rat počeo,a njegov brat je imao 9.godina. Kako je došlo vrijeme da pobjegnu, njegov tata nije mogao ići zato što je imao nesreću-prekrenuo se s traktorom i ozljedio je leđa. Kako njegov tata nije mogao ići nije išla ni njegova mama jer ga nije htjela ostaviti samoga. On je otišao sa bratom i bakom u Tuheljske toplice. Kako je 5.godina trajao rat on ništa nije znao o svojim roditeljima. Zamislite 6.godišnjak nije mamu ni tatu vidio 5.godina, više se nije ni sječao kako su izgledali. Njegovi roditelji kako su ostali tako su ih pokupili i odveli u zatvor i tamo su bili 3 dana pa su ih onda pustili i opet zatvarali. Jednom su ih pustili i išli ponovo kupiti da ih odvezu u Srbiju njegovi roditelji su se sakrili iza neke kuće u travu tako da ih nisu našli. Njegov tata je sad nepokretan, a brat mu se oženio. Tako da se on sada mora brinuti o svojim roditeljima. Pričao mi je kako ga je brat odgajao i još neke tužne stvari. Ovo pišem sad kad sam završila razgovor. Oći su mi još uvijek suzne i suze mi teku niz lice, a u duši mi se nešto steže. Osječam neku tugu i jako mi je teško. Stavrno mi je žao tog dečka, da se bar to nije dogodilo. Nemogu više pisati. Pozdrav!

Mutno nebo i pijano vrijeme
u krošnjama zaljubljne ptice
ispod krošnj na klupi sjedi
ona,a suzno joj lice.
Gledala je u drvored pusti
a suze joj zamagliše oći
u toj magli vidjela je njega.
Plakala je jer on neče doći.
Prve kapi najaviše kišu
al ona ih osječala nije
Voljela ga je od svega najviše
a zbog druge sad on ostavi je.
U krilu joj zadrhtiše ruke,
a lik njegov nestane iz tame.
Ustala je i krenula dalje
da bi ptice ostavila same.

Znam, zaklela sam se sebi da više neču pisati o tebi i da oplakujem našu ljubav, jer osječam da ću se ugušiti u vlastitim osječajima. Silna tuga nagomilala se u mom srcu, sječanje na tebe nikad neče umrjeti. Ne mogu da se borim sa tim. Znam da sam bacila sve stvari koje si mi dao, spalila neke slike, željela da se tako pomirim sa činjenicom da više nismo zajedno. Jutros sam pronasla CD s nekim pjesmama koje sam ti pržila dok smo bili zajedno. Mislila sam da ću zaboraviti sve te pjesme, ali one mi nedaju mira jer nežele da padnu u zaborav. Donose mi sječanje koje je istovremeno i sretno i tužno.
Da, mali moj, nekad si stavrno bio moj. Teško mi je priznati da te još volim,jer boli me svaka kap od oceana ljubavi koji još uvijek osječam prema tebi. Jedina mi je želja da mi budeš sretan, jako sretan jer samo tako će patnja otići iz mene. Jer mali moj znam da i ti patiš-zato mi je još teže.